Peptidni hormoni iz naslova (govorimo kroz kontekst sporta. op.a.) proizvedeni su kao umjetne zamjene za hormone koji se prirodno pojavljuju u tijelu. Stoga oponašaju djelovanje tih hormona u kontroli niza važnih fizioloških procesa.
Za ove lijekove postoje različite medicinske namjene. EPO se koristi za pomoć u liječenju niskog broja eritrocita (anemije) u bolesnika s teškom bolešću bubrega; hGH se daje za „ispravljanje“ zastoja u rastu, uglavnom kod djece abnormalno niskog rasta; inzulin se koristi za zamjenu prirodnog hormona kod dijabetičara, gdje pomaže regulirati normalnu razinu šećera i masti u krvi.
Kao i AAS, svi peptidni hormoni zahtijevaju relativno dugotrajnu primjenu kako bi se značajno poboljšala učinkovitost (sportska izvedba). Vjerujemo da se koristiti oblik ‘cikličnih’ doza kako bi se smanjio rizik da se uzorci pokažu pozitivnima na zabranjenu tvar. Učinkovitost metoda detekcije ovih agenasa je još upitna, a suštinski problem je što je tehnički teško razlikovati vlastiti hormon pojedinca od onog koji je uzet zlouporabno.
Uporna uporaba ovih lijekova može dovesti do nekih ozbiljnih i po život opasnih nuspojava. Inzulin, ako se uzme u prevelikoj dozi, može uzrokovati smrtonosni pad razine šećera u krvi (hipoglikemiju), što dovodi do kome i na kraju do srčanog zastoja. hGH djeluje i na druga tkiva osim skeletnih mišića, tako da prijeti povećanje organa kao što su srce, bubrezi, jetra i slezena. Dugoročno – sportaš izaziva oštećenje organa.
Možda je na najzloglasnije korištenje EPO-a. Promatrano kroz povijest sporta povezano je sa smrću brojnih biciklista. Znatno povećan hematokrit, iako povećava kapacitet krvi za prijenos kisika, ima jedan veliki nedostatak: više krvnih stanica u istom volumenu krvi daje ‘ljepljiviju’ krv.
Krv ima povećanu tendenciju zgrušavanja (osobito ako natjecatelj dehidrira ili se pregrije), što dovodi do stvaranja ugrušaka. Smrt je prečesta posljedica uporne uporabe EPO-a, osim ako se hematokrit vrlo pažljivo prati. (V.B)
Foto: privatna arhiva