Menu

KRIMINALIZACIJA DOPINGA

Sportaši koji bi bili uhvaćeni u dopingiranju mogli bi dobiti zatvorske kazne u trajnju do pet godina, novčanu kaznu od 250.000 dolara (cca. 1.670.000 kuna) te bi podlijegali i građanskim tužbama od strane natjecatelja koji su zbog toga bili niže rangirani u konačnom poretku.

Iako se ne slažu u mnogim pitanjima, od trgovine preko tehnologije pa sve do geopolitike, Sjedinjene Američke Države i Narodna Republika Kina ipak dijele jednu zajedničku stvar: obje “mrze” doping. Prema riječima kineskog predsjednika Xi Jinpinga, do početka Zimskih olimpijskih igara koje će se 2022. održati u Pekingu, Kina navodno planira kriminalizirati doping. Krajem siječnja u Washingtonu je dvostranačka skupina zakonodavaca iz Zastupničkog doma i Senata također predstavila zakone kojima se kriminalizira uporaba sredstava za poboljšanje izvedbe na međunarodnim sportskim natjecanjima poput Olimpijskih igara. Sportaši koji bi bili uhvaćeni u dopingiranju mogli bi dobiti zatvorske kazne u trajnju do pet godina, novčanu kaznu od 250.000 dolara (cca. 1.670.000 kuna) te bi podlijegali i građanskim tužbama od strane natjecatelja koji su zbog toga bili niže rangirani u konačnom poretku. Štoviše, ne bi čak trebali biti ni američki državljani. Taj zakonodavni okvir posebno je osmišljen kako bi se kaznile strane odgovorne osobe (osobe koje nisu američki državljani op.a.), a koje su prijevarom pobijedile američke sportaše na međunarodnim natjecanjima.

Ideja o kriminalnom gonjenju dopinških varalica nije nova. Posljednjih je godina nekoliko europskih zemalja također usvojilo zakone koji kriminaliziraju doping unutar svojih granica, ili pak ozbiljno razmatraju donošenje takvih zakona. Ipak, barem do sada, nema dokaza da takvi zakoni pomažu u suzbijanju dopinga - i prema mišljenju nekih, dovoljno je razloga za sumnju da će takvi zakoni koji kriminaliziraju doping problem još više pogoršati.

Velika diskrepancija

Razumljiva je potreba zemalja da uzmu stvari “u svoje ruke”. Prema službenoj statistici Svjetske antidopinške agencije (WADA) - vidljivo je da je manje od 2 posto od ukupno provedenih dopinških testiranja bilo pozitivno, a broj suspendiranih je čak i manji. Prisjetmo se i znanstvenih studija iz 2011. godine koje su se bavile procijenom rasprostranjenosti dopinga na elitnim atletskim natjecanjima. Otkrile su da se 43,6 posto natjecatelja na Svjetskom atletskom prvenstvu 2011. godine vjerojatno dopingiralo u prethodnoj godini, a da je na Pan-Arapskim igrama iste godine 70,1 posto natjecatelja vjerojatno koristilo doping u prethodnoj godini. Dakle, vidljiva je izrazito velika diskrepancija u postotku uhvaćenih i onih koji su - uz sto posto zajamčenu anonimnost - priznali da su koristili sredstva za poboljšanje izvedbe. Čak i oni uhvaćeni u dopingiranju - poput ruskih sporatša koji su se dopingirali pod paskom države u cilju osvajanja što više medalja na Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju 2014. godine - dobili su relativno blage kazne. Međunarodni olimpijski odbor (MOO) dopustio je ruskim sportašima da se natječu na Zimskim igrama u Pjongčangu 2018. godine – doduše, pod neutralnom zastavom, a već krajem 2018. WADA je rehabilitirala osramoćenu Rusku antidopišku agenciju (RUSADA), koja nije zadovoljila uvjete u smislu usuglašenesti s međunarodnim standardima koje je postavila sama WADA.

Što s američkim profesionalnim sportovima

Postoje dva glavna problema sa zakonima kao što je Rodčenkov zakon (nazvan po ruskom zviždaču koji je otkrio varanje na Zimskim igarama u Sočiju 2014.) koje Američki kongres sada razmatra. Prvi je ograničeni opseg zakona. Umjesto kriminaliziranja dopinga od strane sportaša koji se natječu unutar američkih granica, zakon se usredotočuje na sportaše iz svih zemalja koji se natječu na “velikim međunarodnim natjecanjima”. Iako su takva natjecanja, od Olimpijskih igara do Svjetskog kupa u biatlonu, zasigurno leglo dopinga, američki profesionalni sportovi također imaju dugu, opsežnu i vrlo recentnu povijest dopinških skandala.

U međunarodnoj sportskoj zajednici takvo licemjerstvo nije prošlo nezapaženo. Ubrzo nakon što je 2018. godine predstavljena jedna od prvih verzija “Rodčenkova zakona”, MOO je ubrzo javno odgovorio izražavajući zabrinutost zbog “niske razine testiranja koje se trenutno odvija u (američkim op.a.) profesionalnim ligama”. Ako SAD želi kazneno goniti srednjerangirane ruske brzoklizače, tada bi bilo dobro da bude spremna objasniti zašto, recimo, ostavlja vrhunske sportaše s multimilijunskim ugovorima u Major League Baseball (MLB) gotovo bez ikakvog nadzora ili zakonskog okvira koji bi i u američkim profesionalnim ligama omogućavao istu razinu kaznenog gonjenja koju donosi tzv. Rodčenkov zakon.

Drugi i mnogo uznemirujući problem s tzv. Rodčenkovim zakonom jest taj da će kriminalizacija usporiti postupak istrage i kažnjavanja dopinga. Trenutno, WADA ima pravilo tzv. osobne odgovornosti u vezi s bilo kojim pozitivnim testom i kako je navedeno u članku 2.1.1 Svjetskog antidopinškog kodeksa: “Osobna je odgovornost svakog sportaša osigurati da u njegov organizam ne dospije nikakva zabranjena tvar. Sportaši su odgovorni za svaku zabranjenu tvar ili njezine metabolite ili markere koji se utvrde u njihovim uzorcima. Nije nužno dokazati sportaševu namjeru, krivnju, nesavjesno ponašanje ili svjesno korištenje kako bi se utvrdilo da je prekršeno antidopinško pravilo sukladno odredbi 2.1.” Pošteno ili ne - literatura koja se bavi slučajevima slučajnog uzimanja lijekova koji poboljšavaju izvedbu je opsežna - taj oblik odgovornosti ubrzava postupak istraga i kažnjavanja.

Za sve treba biti isto pravilo

Rodčenkov zakon, s druge strane, izričito zahtijeva da se dokaže da je počinitelj imao “namjeru počiniti ili pokušati počiniti” dopinšku prijevaru. To je težak standard kojim se “izvan svake sumnje” mora dokazati krivnja, što pak otvara put skupim žalbama, a zahtijevat će i značajna novčana sredstva koje će tužiteljstvo morati potrošiti tijekom perioda (istražnog i/ili sudskog postupka op.a.), a koje će vjerojatno trajati dulje od same karijere sportaša (pretpostavljajući da je subjekt istrage o dopinškoj prevari profesionalac, a ne amater). Britanska vlada je 2017. razmotrila - i odbacila - prijedlog za kriminalizaciju dopinga, istaknuvši kako se incidenti možda brže rješavaju pomoću regulatornog ili disciplinskog postupka. Britanci su također primijetili da se profesionalni i amaterski savezi i lige radije prikanjaju tužiteljima nego da provode vlastite istrage i kazne u svezi kaznenih pitanja. Ako je to istina, Rodčenkov zakon bi na kraju krajeva samo usporio kotač pravde i to pogotovo u dopinškim slučajevima najvišeg profila.

To je pogrešan lijek. Ako je Američki kongres doista ozbiljan u vezi sa svojom ulogom u ovom pitanju, onda mora početi od toga da osigura da se američke profesionalne lige vode istim standardima i podliježu istim pravnim okvirima po kojima se to (poštivanje op.a.) očekuje od međunarodnih natjecatelja. Tada bi Kongres, amaterski sportski savezi i njihovi korporativni sponzori trebali raditi na tome da te najbolje prakse budu usvojene od strane WADA-e i nacionalnih antidopinških agencija. Gdje je financiranje problem, korporativne sponzore amaterskih i profesionalnih sportaša u SAD-u treba potaknuti da popune (financijsku op.a.) prazninu. Nijedno zasebno rješenje ne može okončati problem dopinga na međunarodnoj razini, ali velike zemlje poput SAD-a i Kine trebale bi barem pokušati dati pravi primjer.

Pogled u blisku prošlost

Kina bi trebala nešto pokušati i dati savjet? Još krajem srpnja 2012. godine bivša je kineska olimpijska liječnica, koja je u 80-ima obnašala i dužnost glavnog liječnika kineske gimnastičarske momčadi, za jedne australske dnevne novine opisala postupak korištenja dopinga u Kini u 80-im i ranim 90-im godinama prošlog stoljeća. Kazala je da je kineski model državnog dopinga bio sličan onom iz istočnoeuropskog bloka. "Korištenje dopinga smatralo se dijelom znanstvenog treninga... Do godine kada sam umirovljena, 1998, još uvijek su naširoko primjenjivali doping na sportašima." Naravno, "znanstveni trening" bio je samo eufemizam za doping. Rekla je da su se u "znanstvenom treningu" koristili steroidi i hGH. Sportaš koji to nije želio prihvatiti bio je suočen s kaznom i kritikom (kritika je sama po sebi zdrava, no u kineskoj praksi to je značilo pribijanje pojedinca na stup srama kako bi se društvo od njega izoliralo, op. a.), naglasila je dr. Xue Yinxian. Godine 1988. pobunila se protiv dopinga, no državni aparat ubrzo ju je ušutkao. Kazala je da joj je nakon toga bilo zabranjeno da putuje izvan Kine. "Moja plaća, moj status, pa čak i posao moga sina bili su ugroženi zbog toga što sam se suprotstavila dopingu", istaknula je.

Međunarodni sportski stručnjaci, kao i kineski dužnosnici, tvrde da je posljednjih godina Kina postala mnogo stroža u suzbijanju dopinga. I da u tome ima uspjeha.
Jesu li kineski sportaši stvarno natprosječno dobri, posebice plivači, ili u svemu tome ipak ima dobro prikrivenog dopinga, ne možemo zaključiti.

Činjenica je da mladi sportaši mogu postići izuzetna poboljšanja, poglavito u sustavu poput kineskog koji može iz višemilijunske mase djece izabrati one s najboljim fizičkim predispozicijama i rigorozno ih izdrilati.

Vlasti u Kini talentiranu djecu odvajaju od roditelja, ispisuju ih iz škole te odvode u izolirane trening- kampove u kojima su izložena mukotrpnim treninzima i čeličnoj disciplini. Ima li tu i prinudnog dopinga? Doping je u Kini bio itekako aktualan 90-ih godina prošlog stoljeća. Ne znamo kakva je situacija danas, ali znamo da je sport u Kini na posebnoj cijeni jer simbolizira snagu nacije. Jednako tako znamo i to djecu koja žive u sportskim kampovima, u ostatku svijeta zovu “djecom plača”.

Kineski sportski sustav je “jedna od najbolje čuvanih tajni” Kine. (V.B)

na vrh članka